O snovima

 Snovi su prozori naše mašte, unutrašnjeg duha i snage, naših najskrivenijih i najtananijih želja, snovi su pokazatelj svega onoga što bismo mogli, kada bi čvrsto vjerovali da su čuda moguća, kao što vjerujemo u ovaj trenutak!

Izazivam vas da budete sanjari, izazivam vas da budete oni koji nešto rade da učine ovaj svijet boljim mjestom. Brian Schweitzer

Svaki veliki san počinje  sa sanjarom. Uvijek zapamtite, imate u sebi snagu, strpljenje i strast da posegnete za zvijezdama i promijenite svijet.

  Svi naši snovi se mogu ostvariti, ako imamo dovoljno hrabrosti da idemo za njima. Walt Disney

Mali princ

“Ništa nije savršeno”, uzdahnu lisica. Ali lisica se ponovo vrati na svoju misao: “Moj život je jednolik. Ja lovim kokoši, ljudi love mene. Sve kokoši su slične, i svi ljudi su slični. Meni je, dakle, pomalo dosadno. Ali, ako me pripitomiš, moj život će biti kao obasjan suncem. Upoznat ću par koraka koji će biti drukčiji od svih ostalih. Drugi koraci me tjeraju pod zemlju. Tvoj će me kao glazba pozivati da iziđem iz rupe. A zatim pogledaj! Vidiš li, tamo dole, polje puno žita? Ja ne jedem kruh. Za mene žito ne predstavlja ništa. Žitna polja ne podsjećaju me ni na što. A to je žalosno! Ali ti imaš kosu boje zlata. Bit će divno kada me pripitomiš! Žito, koje je pozlaćeno, podsjećat će me na tebe. I ja ću voljeti šum vjetra u žitu…” Lisica ušuti i dugo gledaše malog princa: “Molim te… pripitomi me”, reče ona.

“Vrlo rado”, reče mali princ, “ali nemam mnogo vremena. Trebam pronaći prijatelje i upoznati se s mnogim stvarima.”

“Čovjek poznaje samo one stvari koje pripitomi”, reče lisica. “Ljudi nemaju više vremena da bilo što upoznaju. Oni kupuju gotove stvari kod trgovaca. A kako trgovaca koji prodaju prijatelje nema, ljudi više nemaju prijatelja. Ako hoćeš prijatelja, pripitomi me!”

“Što trebam učiniti?” upita mali princ.

“Trebaš biti jako strpljiv”, odgovori lisica. “Najprije ćeš sjesti malo dalje od mene, eto tako, na travu. Gledat ću te krajičkom oka, a ti nećeš ništa govoriti. Govor je izvor nesporazuma. Ali, svakoga dana sjest ćeš malo bliže…” “Sutradan mali princ ponovo dođe. “Bilo bi bolje da si došao u isto vrijeme”, reče lisica. “Ako dolaziš, na primjer, u četiri sata popodne, ja ću biti sretna već od tri sata. Ukoliko vrijeme bude odmicalo bit ću sve sretnija. U četiri sata bit ću uzbuđena i uznemirena; upoznat ću cijenu sreće! Ali ako budeš dolazio kad ti padne na pamet, nikada neću znati za koji sat da spremim svoje srce… Potrebni su čitavi obredi za to.”

“Što je to obred?” upita mali princ.

“I to je nešto što se davno zaboravilo”, reče lisica. “To je ono što čini da se jedan dan razlikuje od drugog, jedan sat od drugih sati. Kod mojih lovaca, na primjer, postoji jedan obred. Oni četvrtkom plešu sa seoskim djevojkama. Četvrtak je, dakle, divan dan! Idem u šetnju čak do vinograda. Kad bi lovci plesali kad im padne na pamet, svi bi dani sličili jedan na drugi, i ja ne bih uopće imala odmora.” Tako mali princ pripitomi lisicu. A kada se dan rastanka približi reče: “Ah!” reče lisica… “Plakat ću”.

“Sama si kriva”, reče mali princ, “nisam ti želio nikakva zla, ali ti si željela da te pripitomim…”

“Naravno”, reče lisica.

“Ali ti ćeš plakati!” reče mali princ.

“Naravno”, reče lisica.

“Znači, time ništa ne dobivaš!”

“Dobivam”, reče lisica, “zbog boje žita”. Zatim doda: “Idi pogledaj ponovo ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Onda se vrati kazati mi zbogom, a ja ću ti pokloniti jednu tajnu.”

 

Mali princ ode ponovo vidjeti ruže. “Vi uopće ne sličite na moju ružu, vi još ništa ne značite”, reče im on. “Nitko vas nije pripitomio, i vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao što je bila moja lisica. Bila je to obična lisica slična stotinama tisuća drugih. Ali ja sam od nje napravio svoga prijatelja, i ona je sada jedinstvena na svijetu.” Ruže su se osjećale veoma nelagodno. “Lijepe ste, ali ste prazne”, reče im još. “Čovjek ne može umrijeti za vas. Naravno, običan prolaznik povjerovao bi da moja ruža sliči na vas. Ali ona sama značajnija je od svih vas zajedno zato što sam ja nju zavolio. Zato što sam je stavljao pod stakleno zvono. Zato što sam joj napravio zaklon. Zato što sam zbog nje poubijao gusjenice (osim one dvije-tri radi leptira). Zato što sam je slušao kako se žali, hvali ili kako ponekad šuti. Zato što je to moja ruža.”

I vrati se lisici: “Zbogom, reče joj…”

“Zbogom”, odgovori lisica. “Evo moje tajne. Sasvim je jednostavna: čovjek samo srcem dobro vidi. Bitno je očima nevidljivo…”

“Bitno je očima nevidljivo”, ponovi mali princ da bi zapamtio.

“Vrijeme koje si uložio u svoju ružu učinilo ju je tako dragocjenom.”

“Vrijeme koje sam uložio u svoju ružu…” reče mali princ da bi zapamtio.

“Ljudi su zaboravili tu istinu”, reče lisica. “Ali ti ne bi trebao zaboraviti. Ti si zauvijek odgovoran za ono što si pripitomio. Ti si odgovoran za svoju ružu…”

“Ja sam odgovoran za svoju ružu”, ponovi mali princ da bi zapamtio…

Mama...

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći u svijet. Jednog dana ono upita Boga:

„Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na svijet, a ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?“

Bog mu odgovori: „Od svih anđela ja sam izabrao jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki će ti dan pjevati i smiješiti se. Osjetit ćeš njegovu ljubav i biti sretan.“

„Dobro, ali kako ću razumjeti kad mi nešto kaže kad ne znam njihov jezik“ – upita dijete.

„Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i s ljubavlju naučit će te pričati.“

„Čuo sam da na Zemlji ima puno loših ljudi. Tko će me štititi?“ – zabrinuto nastavi dijete.

Bog se nasmiješi i reče: „Tvoj će te anđeo uvijek štititi pa bilo to i po cijenu vlastita života.“

Dijete pogleda u Boga i molećivim glasom reče: „Ali ja sam tako tužan što te više neću vidjeti.“

„Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putovima koji vode do mene.“

Tada u raju nastane tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba poći pa postavi posljednje pitanje.

„Gospodine, ako sad moram ići reci mi molim te kako se zove moj anđeo?“

Bog se nasmiješi i reče: „Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA …“

Bijela boja...

Bijela… ona nije tek čisti nedostatak boje; ona je sjajna i pozitivna, divlja poput crvene, jasna poput crne… Bog slika u različitim bojama, ali nikada ne slika tako dražesno, usudio bih se reći šareno, kao kad slika u bijelom.

 Gilbert Keith Chesterton

Zašto je ljubav slijepa?

Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našle  su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.

Kada je DOSADA zijevnula treći put,  LUDOST je,  uvijek tako luda,  predložila: "Hajdemo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima." INTRIGA je podigla desnu obrvu,  a RADOZNALOST je,  ne mogavši prešutjeti,  zapitala:  "Skrivača? Kakva je to igra?"

"To je jedna igra",  započela je objašnjavati LUDOST, "u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronađem, taj je pobjednik."

ENTUZIJAZAM je zaplesao,  slijedilo ga je ODUŠEVLJENJE.  SREĆA je toliko skakala da je nagovarala SUMNJU i APATIJU koju nikada ništa nije interesiralo.  Ali nisu se svi htjeli igrati.

ISTINA je bila protiv skrivanja,  a i zašto bi se skrivala?  Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. PONOS je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. OPREZ nije htio ništa riskirati.

"Jedan, dva, tri..." počela je brojati LUDOST.

Prva se sakrila LIJENOST, koja se kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. VJERNOST se popela na nebo, ZAVIST se sakrila u sjenu USPJEHA koji se mučeći popeo na vrh najvišeg drveta.

VELIKODUŠNOST se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njenih prijatelja. LJEPOTA je uskočila u kristalno čisto jezero, a SRAMEŽLJIVOST je provirivala kroz pukotinu drveta. KRASOTA je našla svoje mjesto u letu leptira, a SLOBODA u dahu vjetra. SEBIČNOST je pronašla skrovište, ali samo za sebe!

LAŽ se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a POŽUDA i STRAST u krater vulkana. ZABORAV se zaboravio sakriti, ali to nije važno.

Kada je LUDOST izbrojala 999.999, LJUBAV još nije pronašla skrovište jer je sve bilo zauzeto. Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. "Milion", uzviknula je LUDOST i započela svoju potragu.

Prvo je pronašla LJENOST, iza najbližeg kamena.

Ubrzo je začula VJERU kako raspravlja o teologiji s Bogom, a STRAST i POŽUDA su iskočile iz kratera od straha. Slučajno se tu našla i ZAVIST, i naravno USPJEH, a SEBIČNOST se nije trebalo ni tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta (koje se pokazalo pčelinjom košnicom).

Od tolikog traženja LUDOST je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla LJEPOTU . Sa SUMNJOM joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.

Tako je LUDOST, malo po malo, pronašla gotovo sve.

TALENT u zlatnom klasju žita, TJESKOBU u izgoreloj travi, LAŽ na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana), a ZABORAV je zaboravio da su se uopće ičega igrali.

Samo LJUBAV nije mogla nigdje pronaći.

Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak.

Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgrebalo LJUBAVI oči. LUDOST nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjćajima, ali LJUBAV je postala slijepa.

LUDOST je plakala i molila LJUBAV da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvjek ostati uz LJUBAV i vječno pomagati joj.

Tako je LJUBAV ispala pobjednik nad osjećajima, ali je ostala slijepa, a LUDOST ... LUDOST ko ludost.

Početak sa Charlie Chaplinom..

Kada sam zaista počeo voljeti sebe shvatio sam da su bol i emocionalna patnja samo upozorenja koja mi govore da trenutno živim suprotno od svoje istine. Danas znam da se to zove BITI VJERODOSTOJAN.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam koliko može biti uvredljivo kada pokušavam da natjeram nekoga da radi ono što ja hoću, iako znam da trenutak nije pravi i da ta osoba nije spremna za to, pa čak i onda kada sam ta osoba JA. Danas, ja to zovem POŠTOVANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam žudjeti za nekim drugačijim životom i mogao sam vidjeti da je sve što me je okruživalo ustvari bilo poziv da rastem i da se razvijam. Danas, ja to zovem ZRELOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, shvatio sam da sam pod bilo kojim okolnostima uvijek na pravom mjestu, u pravo vrijeme i da se sve događa u točno pravom trenutku. Tako da sam mogao biti miran. Danas to zovem SAMOPOUZDANJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, prestao sam samom sebi krasti svoje vrijeme, i prestao sam praviti grandiozne projekte za budućnost. Danas radim samo ono što mi donosi radost i sreću. Radim stvari koje volim da radim i koje vesele moje srce i činim to na svoj vlastiti način i u svom vlastitom ritmu. Danas znam da se to zove JEDNOSTAVNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe oslobodio sam se svega što nije bilo zdravo za mene: od hrane, ljudi, stvari, situacija i svega ostalog što me je vuklo ka dnu a dalje od mene samoga. U početku sam to zvao “zdravi egoizam”, ali danas znam da je to LJUBAV PREMA SAMOME SEBI.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe prestao sam željeti da sam uvijek u pravu, tako sam manje griješio. Danas sam shvatio da se to zove SKROMNOST.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe, odrekao sam se navike da živim i dalje u prošlosti i da se brinem za svoju budućnost. Sada pak živim samo za ovaj trenutak u kojem se SVE dešava. Tako živim svakog dana i zovem to ISPUNJENJE.

Kada sam zaista počeo voljeti sebe spoznao sam da me moj um može poremetiti i da se od nekih svojih misli mogu razboljeti. Ali čim sam počeo da koristim svoje srce, moj um je dobio dragocjenog saveznika. Danas ovu vezu zovem MUDROST SRCA.

Nema potrebe da se plašimo svađa, suočavanja niti bilo kakvih problema, jer i zvijezde se ponekad sudare pa i iz sudara nastane neki novi svijet. Danas, ja znam: TO SE ZOVE ŽIVOT.